Blog
petak, studeni 21, 2008
Digla se medijska graja oko Igora Cvitanovića koji je revoltiran zabadanjima nazovinovinara u svoj život poludio te se prijetio autorima tiskanih sranja (ne nalazim bolju riječ) vezanih uz njegovo ime. Cvitanovića se osuđuje, zamjera mu se na "niskom pragu tolerancije" i "slaboj kontroli agresivnosti". 

Taj bivši nogometaš izgleda nije u dobrim odnosima sa suprugom, što je samo po sebi dovoljan razlog da se naruši harmonija čovjekova duhovnog ustrojstva. Cvitanovića su iz tih novina pitali što je s njegovim brakom, a on im je odgovorio da je sve u redu. No, u nekakvom klubu je Cvitanović bio u društvu s nekom djevojkom koja nije njegova supruga a nekakva sažaljenja vrijedna individua promašenog života prepoznala ga je, snimila svojim mobitelom te prodala slike toj tiskovini. Urednici te tiskovine opremili su tekst u kojem je mobitelska fotografija wannabe paparazza  naslovom "Igore, zašto si nam lagao?" (Što se sve mora pročitati i istražiti da bi se ovdje mogao napisati utemeljen tekst!). 

Opravdali su svoj jadni čin dubljenja po nečijoj intimi osvetničkim motivima i to temeljenim na etici (?!). Osuđuje se jednog čovjeka zato što, kao, nije rekao istinu zabadalima koja ga maltetiraju na ulici stupidnim pitanjima o njegovu braku. Isključivo komercijalni čin objavljivanja ovakvih slika zbog povećanja prodaje prozirno se opravdava pravom da se ocrni čovjeka koji vara, suprugu, gotovo već bivšu suprugu ili novinare. Dopada mi se to izvrtanje polazišta ovakvih "slučajeva". Sada treba prihvatiti da je cijeli ovaj medijski slučaj izbio zbog Cvitanovićeva laganja novinarima ili zbog toga što se pokraj žive, još uvijek zakonske supruge, druži s drugim curkama. Pa po tome ovakve tiskovine (i slični tračerski televizijski magazini, kao i jako mnogo toga na portalima na webu) postaju svojevrsna religiozna literatura, prepuna moralnih poučaka i prispodoba o tome kako valja a kako ne valja živjeti. 

S druge strane, Cvitanović bi (posebno zbog činjenice da je javna osoba) trebao bolje kontrolirati svoje ponašanje jer se ne smije nikome prijetiti premlaćivanjem i  težim djelima. Na njegovu žalost, treba progutati ovakvu medijsku agresiju i ne djelovati u javnosti jer ispadaš nasilnik, divljak i primitivac, a još imaš posla s policijom te možda čak i sudom. Svoj gubitak kontrole Cvitanović već ispašta. Tek da spomenem ovdje, za razliku od Zdravka Mamića koji za otvorene javno izrečene prijetnje smrću nogometnom sucu ne odgovara nikome. Ni vrlo dobar partnerski odnos koji ostvaraju razni "selebritiji" i "hrvatske zvijezde" s takvim tračerskim medijima kad im treba medijskog pumpanja ne može biti opravdanje za agresiju na privatni život tih ljudi. Kao što Cvitanoviću neće biti od pomoći u postupku koji je pokrenut činjenica da je izazvan i da je na njega prvog poduzeta agresija.

No, zbog ponašanja ovakvih medija ne valja napadati cijelo novinarstvo. Ostatak medija, izvan ove bujajuće pošasti zabadanja u privatne živote, šuljanja po spavaćim sobama, snimanja kriomice po usamljenim plažama, uglavnom je još uvijek sazdan na čvrstim ili barem kakvim-takvim moralnim načelima. Da ne spominjem vrlo ozbiljne i inteligentne tekstove kvalitetnih analitičara, istraživačke poduhvate koji otkrivaju uistinu važne društvene anomalije, duhovite a opet vrlo duboke tekstove novinara koji iza sebe imaju već pokoju knjigu lijepe književnosti, lucidnih osvrta na aktualne događaje drugih, vrhunskih razgovora koji se emitiraju na Trećem programu Hrvatskog radija...

Treba mnogo čitati, slušati radija i gledati televizije, uspostaviti kriterije te znati gdje je donja granica prihvatljivosti novinarstva i "novinarstva". Ovo ispod odbaciti s gnušanjem a ovo iznad znati cijeniti, kao što se cijeni svaki dobro učinjen posao u bilo kojoj profesiji. Poznavanje ove granice veoma je bitno kako se ne bi govorilo da je svo novinarstvo loše a svim novinarima se prišivali nazivi koji pristaju samo onima koji djeluju ispod granice. Vi koji smatrate da je svo novinarstvo lešinarenje, ne vidite ništa dobro u njemu a gnušate se ovakvih rovarenja po tuđoj intimi, upitajte se iskreno prije izricanja osude svom novinarstvu čitate li s interesom ovakve tekstove. Zanimaju li vas možda više no drugi tekstovi ili možda one ozbiljnije i zahtjevnije tekstove  nemate volje i strpljenja čitati? 
svjetoris @ 15:45 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 17, 2008
Hrvoje Novosel osebujni je vjeroučitelj. Djeci je o vjeri govorio drukčije od svih drugih vjeroučitelja. Učio ih je da Bog prebiva u svemu, učio ih voljeti prirodu, poštivanju svih religija, razvijao duh u djeci, tjerao ih misliti ali ih i razveseljavao te su nakon njegova sata ostajali nasmijani i razdragani. On je toliko neobičan vjeroučitelj da su ga mjerodavni u crkvenoj organizaciji, nezadovoljni njegovim radom, selili iz škole u školu. 

O Hrvoju sam doznao iz odličnog dokumentarca Velimira Rodića emitiranom na HTV-u. Dok se snimao taj dokumentarac Hrvoje je radio u školi u Sisku, za njega petoj ili šestoj po redu u relativno kratkom vremenu i putovao svakodevno od svoje kuće po tri i pol sata u jednom smjeru i tri i pol sata na povratku. S osmijehom i vedrinom. Kako je i u toj školi nastavio sa svojim alternativnim ali izuzetno vrijednim pristupom, ponovno mu je ponuđen premještaj u neku novu školu, udaljenu 120 kilometara od njegove kuće, što je on konačno odbio. O ovom posljednjem doznajemo u tekstu na završetku dokumentarca. Zadnja rečenica glasi "Hrvoje sada radi kao čistač u jednom trgovačkom lancu". Ne znam smije li se još i isijava vedrinu ali sam gotovo siguran da se djeca s novim, za poslodavce kvalitetnijim vjeroučiteljem, neće ni približno radovati životu kao s Hrvojem. Ali će zato vjerojatno upoznati strah od pakla, ognja i trozupca, utjerat će im se strah u kosti od grijeha kojeg će nedvojbeno činiti jer je to imanentno čovjeku, naučit će ih se iracionalnom strahopoštovanju prema ljudima s čudnom odjećom ali ne i rasuđivanju jesu li ti ljudi zaista vrijedni poštovanja, naravno bez straha. Možda i zaziranju od drugih religija te gledištu po kojem postoji hijerarhija vrijednosti konfesija s time da je naravno, njihova najbolja.

Hrvoje bi tijekom sata vjeronauka uprizorio vjerski obred neke druge konfesije s tim da bi se kostimirao u svećenika te konfesije. Pa bi tako djecu upoznavao s osnovnim pojmovima budizma, islama. Djeca bi u sklopu edukativnog igrokaza i fiktivno klanjala u razredu, što je užasnulo mjerodavne crkvene činovnike. Navodno se neka djevojčica u suzama požalila da ih Hrvoje tjera moliti se drugim Bogovima. No, mi u kadrovima vidimo veselu i zanesenu dječicu u razredu koja gutaju Hrvojeve riječi i pjesmu iz srca. On im pripovijeda priče iz indijanske mitologije, s porukama o ljubavi prema prirodi i svemu živom i neživom. Djecu povede da zatvorenih očiju udišu i izdišu, učeći ih da udišu čistu božansku bit. I oni to čine bespogovorno, posve koncentrirani. Jednom ga je, kaže Hrvoje, kolegica učiteljica pitala kako prvašiće drži mirnima cijelih 45 minuta a svim drugim učiteljima djeca ne izdrže više od 15 minuta. A on odgovara: "Pa, mi dišemo. Samo to."

Hrvoje i njegove učeničke skupine su osvajali nagrade za projekte dječjeg stvaralaštva dok je radio u ovoj školi a ravnateljica je iskazala zadovoljstvo njegovim pristupom, radom i učinkom na djecu. Zaludu, ništa to nije bilo dovoljno da ne bi bio preseljen.

No, Hrvoje nije medijska zvijezda kao Zlatko Sudac pa da mediji deset dana analiziraju o zabrani ili "zabrani" propovijedanja. Hrvoje nema stigme, ne oblikuje bradicu, ne urla o vrijednosti pripadanja pojedinom narodu. On je tihi, vrijedni zanesenjak kojem je "Idiot" Dostojevskog stalno pod rukom. I koji posebno cijeni Miškina, braneći ga od ocjena da je jednostavno retardiran tvrdeći da je on samo silno drukčiji u svojoj dobroti i moralnim pogledima od ostalih ljudi.

A ni pravi život nije film i učenici su premali da bi skočili na klupe i klicali "O, satniče, moj satniče" u zadnjoj sceni Hrvojeva izlaska iz razreda pokraj sparušene nasljednice ili nasljednika katedre s tankim beskrvnim čvrsto stisnutim usnama i ugaslim očima.

svjetoris @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 14, 2008
Dođe li vam ikada da prodate stan (ako ga imate), pokupite bračnog partnera i djecu (ako ih imate), kupite kućicu i nešto zemlje negdje na selu i započnete posve novi život? Da se umoreni gradom, vrevom, bukom, zagađenjem, neprestanim golemim količinama ljudi oko vas, presadite u neku mnogo mirniju sredinu. Dođe li vam da ostavite posao u tvrtki, velikoj ili maloj, korporaciji ili tek zajednici par ljudi kojima upravlja vlasnik poduzetnik? Osjetite li prepunjenost uredskim ogovaranjima, zlobom, borbom za pozicije, podmetanjima ili tek mentalnim tupilom kolega ili kolegica i njihovim trivijalnim svakodnevnim prepričavanjima jučerašnjeg TV programa, dostignuća u razvoju njihove djece ili seksualnih podviga sa bračnim partnerima ili onim drugima?

Da jednog lijepog dana natovarite sve stvari koje posjedujete na kamion i svojim automobilom ga vodite zavojitim putevima kroz livade i šumarke do osunčanog brijega na kojem se smije vaša nova kućica. Kao u dječjim crtežima, sa zavjesama na prozorima i cvijećem pred pročeljem. Naravno, ovdje u dvorištu bi konačno bilo mjesta za psa. Pravog psa, a ne onih surogata dizajniranih za male stanove.

 Da na polju nedaleko kuće posadite maline, jagode ili pak obnovite kupljeni voćnjak sa šljivama ili jabukama. U štalu pokraj kuće da smjestite dvije svinje i jednu kravicu za svježe mlijeko ujutro.
 
Pa da se dižete zorom, s radošću očistite štalu, date svoje sijeno stoci, prasetu pripremite napoj i gledate ga kako sa zadovoljstvom proždire. Preko rosne livade se uputite do svoje njive, plijevite, pratite plodove kako rastu i berete ih. Radite prirodnim tempom. Kad se umorite, odmorite se. Nema žurbe, sve se stiže, zemlja nikud ne bježi. Jedete ono što uberete u vrtu, nešpricano, posve prirodno. Rumena djeca trče oko kuće igrajući se s psom a navečer zaspu čim taknu krevet. 

A vi i bračni partner navečer ne gledate televiziju, razgovarate o proteklom danu, odmarate se i pripremate za sutrašnji rad. Idete na spavanje kad vas shrva umor, ne ulazite budni u sljedeći dan, nakon ponoći.

Čuo sam za takve slučajeve, u kojima posve urbane obitelji učine rez, presele se na selo i tamo krenu živjeti kao zemljoradnici. Znam za čovjeka iz Rijeke koji je otišao u neko selo kraj Slunja i sad tamo, nakon nekoliko godina, proizvodi tone šljiva i drugog voća i što bi se narodski reklo, dobro mu ide.

Ako nam i dođu ovakve ideje, je li ono što ih u nama odbacuje strah ili realno sagledavanje okolnosti i mogućih problema?  A možda upravo ti vrlo izvjesni problemi mogu biti poticaj za pokušaj preusmjerenja života. Da gradski uspavani i više-manje inertni čovjek okuša koje su njegove stvarne sposobnosti. U našem društvu treba uistinu biti heroj ili avanturist kojeg sumanuto privlače izazovi da bi se bez ikakvih vidljivih poticaja odlučilo na ovakav potez i provelo ga. Češće se ljudi na potpune promjene života odlučuju izazvani pritisnuti uza zid vanjskim okolnostima. Pa se pokaže da su bili posve spremni na drukčiji život kakav prije nisu ni sanjali a neki otkriju tek tako što je bliže njihovoj biti. Kažu: "Pronašao sam se!". Kod nas je bilo mnogo takvih slučajeva prije 15-20 godina, kad su ljudi gubili poslove na kojima su proveli cijeli dotadašnji život. Mogli su se baciti s mosta ili pokušati nešto sasvim novo. Neki učmali kancelarijski birokrati su postali poduzetnici, trgovci, obrtnici a neki su otišli na zemlju. Danas znaju da su u konačnici osjetno bolje prošli.
svjetoris @ 13:54 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008
"Stari, evo ga! To je to! WhyPhone 3G" s neskrivenim ponosom Noa brižljivo položi pred Luku četvrtasti uređaj nalik veoma umanjenoj inačici crnog monolita iz Kubrickove "Odiseje". Luka, oklijevajući dodirnuti uređaj, s vidnim uzbuđenjem naginjući se razgleda ga sa svih strana te tek tada, obrisavši znojem ovlažene dlanove o hlače podigne ga prstima nastojeći da se njegovo ushićenje ne zamijeti odviše. "Ne mogu vjerovati da ga držim u rukama" glasom višeg tonaliteta od njegova uobičajena zbog hormonskog prepada na živčani sustav Luka prozbori osjetivši kako mu se suši grlo. Osjećao se kao hodočasnik koji nakon višednevnog hoda prvi put ugleda moćnik s relikvijom nekog njemu omiljenog sveca. Primijetio je, i to ga je dodatno uzbudilo, čudno golicanje jagodica prstiju na mjestu dodirta s glatkom plastikom. Kao da se to golicanje trncima širilo podlakticom, kao neki blagi oblik energetskog protoka. Samo na trenutak negdje oko sinusa osjetio je da suze kreću prema očima, ali se naglo koncentrirao i zaustavio ovaj, kako je ocijenio, ipak nepotreban i neugodan izljev emocija usred jednog od najprometnijih kafića u gradu. Pomislio je, kako bih se tek osjećao da je WhyPhone moj.

Vratio je sjajni uređaj na stol i ne odvajajući pogled s njega upita Nou: "Kakav je? Je li istina što se govori o njemu?", i još jednom, nepotrebno doda: "Ne mogu vjerovati da ga gledam ovako izbliza".

Noa se zavali u stolcu, otpije gutljaj Kopi Luwak kave i kaže: "Ono što se priča nije ništa prema onome što može. Ni jedne sekunda od sedam sati noćnog čekanja pred dućanom da se otvori kako bi ovaj crni ljepotan bio moj nisam zažalio. No, dobro, spustimo se na zemlju. Ovako: znaš dobro sve osnovne operacije koje obavlja, slika na 45 megapixela, snima video i istovremeno dodaje titlove na 112 živih i šest mrtvih jezika. E, da nećeš vjerovati, možeš odabrati više od 200 jezika za meni. Bogte, ko' papa je kad čestita Božić. Mailove prima i odgovara sam. Ima neki fenomenalan program za to. Ne možeš vjerovati, sam skuži što piše i odgovara. Ti više ne moraš skoro ništa. U realnom vremenu prati profesionalne turnire u pokeru ne samo po Europi, to može danas i svaka Mokia, nego i u srednjoj Aziji i cijeloj Rusiji. Svakog trenutka možeš doznati koliko svaka pojedina ribarica uz Falklandske otoke nosi ribe i kad se vraća u matičnu luku. Fascinantno, zar ne? Gdje ide danas tehnika, moj Luka.

Ima genijalnu foru: ti povučeš prstom po tačskrinu pa se od te linije stvori kao neko stablo s granama. Na svaku možeš ostaviti neku poruku, zadatak ili može s neta skinuti neku latinsku poslovicu, isječke s najčuvenijim citatima iz filmova ili bilo što drugo. Ovo što sam ti rekao to je prvo na spisku, ima milijun opcija, nisam stigao dalje.  To je tako dobra stvar, samo još moram skužiti kako to i za što koristiti. Malo ću prosurfati, vjerojatno su ljudi već pronašli što bi se time moglo raditi. 

A tek gledanje filmova, nema ovako dobrog ekrana ni u jednom kinu. Uopće nije mali, što seru oni koji nisu WhyPhone nikad držali u ruci. Kad ga prisloniš na oči, vidiš ovako, dobijaš bolju sliku nego onu na "U2 3D". Doma ja više ni ne palim plazmu, program gledam samo na mojem malom crnom."

Sintetski zvuk melodije "Da te mogu pismom zvati" prekine Noino izlaganje. On posegne rukom u džep jakne, izvuče raspjevani mobitel, pozivatelja otpravi rečenicom da je zauzet pa će se poslije javiti. Luka ga upita: "Pa što još nisi prebacio pozive na WhyPhone?" a Noa odgovori: "Ma, ne pada mi na pamet. Ovo je prefina i preluksuzna mašinica da bi se s njom koristio za svaki poziv. Za to je tu moja stara Mokia."

"E, jesi faca" kaže mu uz malo zavisti u glasu Luka, popije ostatak svoje kratke kave i nastavi: "Znaš, i ja sam mislio kupiti WhyPhone." Noa se nemalo iznenadi: "Ma da. Si siguran? Znaš, ipak treba izdvojiti 30 tisuća kuna. I na rate to dođe puno. Ti ipak trebaš voditi računa o ženi i djeci, a samo na kredit za stan ti ide više od pola plaće." Luka se približi gornjim dijelom tijela Noi i vrlo tiho mu kaza: "Ne govori za sad nikome, prijavio sam se za nastup u "Trenutku istine". Snimanje mi je sljedeći tjedan. Znaš šta, baš me briga za sve.  Čega se imam sramiti. Nek se poslije srame oni koji ne mogu priuštiti sebi ovako krasnu spravicu kad je bubnem na šank kraj kutije cigara. Ja se više neću sramiti." 

svjetoris @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 31, 2008
Kažu neki analitičari da se eskalacija zla i nasilja u zemlji dogodila nakon izručenja Vladimira Zagoreca. Jest, ali se dogodila i nakon početka emitiranja zla koje se zove "Trenutak istine".

Čitao sam bombastične najave emitiranja te emisije i shvativši otprilike o čemu je riječ odlučio da moje oči to neće gledati ni sekunde. No, pokleknuo sam čitajući izvješća o prikazanim epizodama. U nevjerici da opisane situacije postoje u stvarnosti i zbog potrebe da vidim lica ljudi koji su spremni takve stvari činiti pred cjelokupnim građanstvom pogledao sam desetak minuta jedne epizode. Čak i za pseudoznanstvene potrebe bilo bi više od toga neizvedivo.

Fascinira me sposobnost ljudi da čine apsolutno sve zbog novca. Sve druge odlike koje nas čine ljudima pri tome se tope kao zadnja krpa snijega na proljetnoj livadi. I to se čini, izgleda, bez naročitog napora. Nema facijalnih grčeva, preznojavanja kao što se događa inače kad smo pritisnuti uz zid pa moramo činiti nešto moralno neprihvatljivo u cilju proizvodnje manjeg zla. Ma, kakva istina, čime se dotični serijal diči. To je samo besramno razotkrivanje sebe i svojih najbližih, vulgarno iznošenje u javnost stvari koje moraju biti dio intime. Sve to oni na stolici pred tv-inkvizitoricom postavljaju pred sve koji to gledaju s lakoćom kao što se pred šaltersku službenicu u banci postavlja kartica a ona nama daje zauzvrat nešto novca.

Još fascinantniji su oni koji dolaze u pratnji onoga na stolici. Supruga, majka, djeca. Jednakim tupilom lica prate odgovore ustoličenoga pristajući na javno blamiranje i mogućnost da im se ruga i ceri sarkastično u facu na ekranu onaj debeli, zapušteni, neoprani, krezubi i mentalno ograničeni gledatelj kojem se jedno dijete drogira, drugo krade po kioscima a treća supruga mu održava strastvenu vezu s obližnjim mesarom za koju svi znaju. I da mu s osjećajem superiornosti s pravom kaže, obrisavši nadlanicom pjenu od najjeftinijeg piva s masnih usana: E, kretenu jedan!

Televizijska produkcija koja računa na najniže ljudske slabosti, na voajerizam, podlost, mentalnu ograničenost gledatelja,  na zadovoljenje njihovih potreba da sebi na tren njihov život izgleda bolji od nečijeg, da uvide da ima još beznadežnijih luzera, Pandorina je kutija. Doveli smo je, otvorili, pa se zlo počelo širiti u koncetričnim krugovima; svaki val stiže novom emisijom, svakim novim odgovorom novi valić zapljuskuje našu okolinu. Posve jasno: cilj producenata ove emisije je izazvati sukobe unutar obitelji, proizvesti razdor i potom uživati u posljedicama kao mališan koji zainteresirano očekuje reakciju onoga kome je postavio pribadaču na stolicu. Svim sredstvima nastoji se zavaditi supružnike, ubaciti zrno razdora između brata i sestre ustoličenoga pitanjima koga on od njih više voli, nastoji se proizvesti probleme na radnom mjestu pitanjima o zlorabljenju pozicije na poslu i povjerenja pretpostavljenih. Konačni cilj je nedvojbeno isposlovati rastavu supružnika, posvađati roditelje i djecu i djecu međusobno te raskid ugovora o radu ustoličenoga. Takve posljedice se revnosno publiciraju u javnim medijima u rubrici zanimljivosti, pokraj Brangeline i Gotovaca ravnopravno su vijesti da su neke "igrače" ostavile djevojke, da su neki izgubili posao ili su suspendirani. A to je, naravno, mamac za gledanje nastavaka.

Ako to nije vrhunsko zlo, ne znam što je. Za one koji sudjeluju u tome nemam opravdanja ali nemam opravdanja ni za televizijske producente koji bi se opravdavali da "igrači" sudjeluju svojevoljno te da su svijesni posljedica svoga nastupa. Čemu se više ubuduće čuditi u ovoj zemlji znajući da je deklarativno kod nas 90 posto katolika kojima bi jedan od prvih ciljeva trebala biti zaštita svetosti institucije obitelji a da istovremeno postoji tv proizvod kojem je cilj uništiti obitelj a ima nezanemarivu gledanost? Nije valjda da to redovno gledaju samo oni iz preostale desetine?

svjetoris @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 29, 2008
Otkad je novinska vijest da je djevojka adolescentica pobjegla od kuće na par dana pa se nakon toga vratila? Svi mediji neumorno javljaju o svakom slučaju nestanka djevojaka ili djevojčica od kuće. Korak po korak pojava takvih vijesti je postale savim uobičajena pa polako svi zaboravljamo da je donedavno bilo nezamislivo da dan nakon "nestanka" o tome čitamo u medijima. O takvim slučajevima opravdano je pisati tek ako stvarno postoje indicije da se nešto opako događa, ako je prošlo barem pet-šest dana da bi mogli govoriti o pravom nestanku. Do tada o tome roditelji mogu obavijestiti policiju koja će već obaviti svoj posao. Nepotrebno je i štetno svakodevnim izvješćivanjem o "nestancima" djevojaka dodatno histerizirati ovaj jadni narod ionako zatrovan svime.

A što se u takvim slučajevima uglavnom događa? Poludjevojka-poludjevojčica ili mlada djevojka u potpunosti pokupi par stvari i klizne iz stana ili kuće gdje živi s roditeljima. Redovito je neshvaćena, roditelji je ne razumiju i maltretiraju je, barem to ona tako vidi. Žudi za životom, nečim drugim od uobičajenih obaveza i propisa, jasno, to spada u normalna gledanja u tim godinama. U njoj se razvija novi čovjek, koji teži samostalnosti i otkidanju iz roditeljskog zagrljaja, i to je sasvim normalno. Prirodno je i da su pokušaji realizacije maglovitih ideja o samostalnosti i oslobađanju nespretni ili poneki put glupi pa i opasni. Tako i ti legendarni bjegovi od kuće.

Takvih slučajeva bilo je vjerojatno od kad čovjek djeluje u okvirima obiteljske zajednice. Oduvijek su neka djeca-adolescenti bježala od kuće pa bi to poslije bila samo zgodna anegdota. Ali nije bilo javnih medija koji će zabilježiti takve tinejdžerske ispade i unutarobiteljske veće ili manje probleme. Kako bi se najopskurniji komentatori vijesti na portalima ili online inačicama novina ili pak dokone domaćice praznih života mogli iživljavati svojim prijedlozima rješavanja tih konkretnih obiteljskih kriza i opaskama na račun roditelja ili te djece o kojima ne znaju ništa osim imena i mjesta gdje stanuju. Uglavnom se prijedlozi svode na nužnost izbijanja buntovničkog duha u djece bjegunaca motkama, kaišima i šakama. Uglavnom se kao rješenje nude monstruozne kazne za djecu kao plod izopačenih umova gutača nepotrebnih vijesti.  Podjednako se oštro virtualno napada roditelje ocjenjujući besramno njihove poteze i propuste o kojima se ništa ne zna.

A djevojčice budu u nekoj šupi u društvu prijateljice avanturistkinje i vide da vanjski svijet i nije tako simpatičan kako izgleda kroz prozor obiteljskog doma. Odu kod dečka, sličnog adolescenta budalaša koji ih skriva i sanjari o zajedničkom životu do smrti. Pa se u jednom trenutku bjegunica sama odluče vratiti kući ili je se pronađe (što je jako teško s obzirom na jedva dvije-tri adrese na kojima može biti). Avantura više, iskustvo više. 

Majke već prvi dan nestanka spremno medijima serviraju priče o mogućnosti otmice, trgovine ljudima, trabunjaju o prisilnoj prostituciji dok im se kći nalazi dvije ulice dalje kod šulkolege. Zabrinutost roditelja je razumljiva ali im ne bi trebalo pružati medijski prostor na raspolaganje jer čitatelji ili gledatelji ništa korisnoga neće čuti osim što će nahraniti svoje voajerske nagone. Na sreću, živimo tu gdje živimo pa se otmice djece i adolescenata, njihovo odvođenje u bijelo roblje i nestanci zauvijek ne događaju gotovo nikada.

Roditelji svoje odnose s djecom moraju rješavati unutar svog doma, predano i odgovorno od rođenja nadalje kako do bijega ne bi ni došlo. A ako dođe, još predanije i odgovornije nakon toga kako bi se pronašli i otklonili uzroci bijega. Svi mi ostali tu smo nepotrebni.

Za kraj par pitanje za vas: zašto su uvijek akteri medijskih adolescentskih bjegova djevojčice ili djevojke? Zar dječaci ili momčići ne bježe od kuće? Znate li kao ja mnogo više primjera iz stvarnog života da su od  kuće na par dana pobjegli dečkići nego djevojčice? Znači li izostanak malih bjegunaca iz vijesti da roditelji drže da je normalno da im nasljednika nema par dana kući bez najave pa nemaju potrebe o tome govoriti medijima? Je li u slučaju dječaka - momčića nadležan otac, koji će tu situaciju riješiti sam, kad bjegunca nađe ili kad se ovaj sam vrati a majci se ne dopušta da sramoti obitelj javnim pričama o tome? Za razliku od slučajeva djevojčica bjegunica. Zašto bi ženska djeca bila debilnija i manje snalažljiva od muške? Zar nas nisu učili da Cigani (nacionalne manjine bez uvrede molim) otimaju djecu kako bi od njih radili sapun, bez obzira na spol?
svjetoris @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 23, 2008

Benediktinke iz Zadra su među 20 najvećih dioničara "Hajduka". Vlasnice su 50 dionica koje su plaćene 25.000 kuna. Kad je vijest izašla u javnost javio se njihov odvjetnik Matko Pavić i kazao da je on kupio te dionice pa ih darovao benediktinkama (?!). Interesantan odnos među njima. No, kako bilo, časne sestre su među vlasnicima "Hajduka".

U nastavku malo citata s web stranica ove benediktinske zajednice: "Odgovarajući na Božji poziv, koludrica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana sa 'ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi' (Pravilo, 4,21). Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Da to bolje ostvare, žive zajedno, u skrovitosti i sabranosti":


Priča druga: Hrvatskoj kapucinskoj provinciji Sv. Leopolda Mandića vraćena je 2006. zgrada bivšeg kina "Croatia" u Rijeci, impozantna višekatna zgrada u najužem središtu grada sa dvoranom u prizemlju i stanovima na katovima. S Gradom Rijeka kapucini su sklopili komercijalni ugovor o zakupu prostora pa će se ovdje prikazivati art i kinotečni filmovi. Time ćemo kulturno profitirati svi mi zainteresirani, a materijalno kapucinski red.

No, što o svom redu kažu sami kapucini na svojim službenim stranicama: "Kapucinski je red jedan od ogranaka franjevaštva...Kapucinski red krasi evanđeoska jednostavnost, u duhu siromaštva sv. Franje...". A kakva je to evanđeoska jednostavnost i duh siromaštva doznaje se u dijelu u kojem se opisuje život svetoga Franje Asiškoga: "24. veljače 1208. čuje evanđelje (Mt 10): ''Idite... Propovijedajte... Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...'' Tada je uskliknuo: ''To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati''.

Jesam li ja jedini koji ovdje primijećuje nedostatak logike? Možda ne nedostaje samo logika?


svjetoris @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Sanader se svrstao na stranu struke u neugodnoj aferi oko projekta Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske požalilo se Sanaderu otvorenim pismom da je investitor u projekt, Gospićko-senjska biskupija, odustala od projekta arhitekta Nikole Bašića odabranog na javnom natječaju. Investitor je odlučio izraditi novi projekt, posve ignorirajući rezultate natječaja. 

Iako se novi projekt tek treba izraditi, već je poznato kako ta crkva treba izgledati. Povjesničari umjetnosti ocijenili su da je riječ o krivotvorini bez vrijednosti ninske crkvice Svetoga Križa a da je odustajanje od projekta izabranog na legalnom javnom natječaju slučaj bez presedana. To su poručili Sanaderu a Sanader se složio s njihovim stavovima. Vjerojatno to znači i blokiranje ugovorene državne financijske potpore za gradnju.

A Crkva, što ona kaže? Odustajanje od Bašićeva projekta obrazloženo je skupoćom tog projekta. Rečeno je da je prva procjena troškova gradnje od tridesetak milijuna kuna narasla tri puta tijekom vremena a investitor nema toliko novaca. Pokretač i nositelj izgradnje biskup Mile Bogović navodi da  se prikupilo 28 milijuna kuna a da će nova crkva stajati oko 30 te da neće biti ni potrebna dodatna pomoć države, uz do sad uloženih tri milijuna kuna.

Eto, Crkva nema dovoljno novca za gradnju crkve po projektu odabranom na natječaju pa će izraditi svoj, financijski prihvatljiviji. Kaže poslovica da se možeš protegnuti samo koliko ti je duga plahta. 

A meni pada nešto drugo na pamet. Trideset milijuna kuna malo je za velebnu, lijepu i arhitektonski atraktivnu crkvu koje se struka neće sramiti. Ali možda nije malo za izgradnju dječjeg vrtića ili uređenje škole u toj Udbini. Za uređenje komunalne infrastrukture, sanaciju fasada otužnih zgrada. Uređenje prostora za okupljanje mladih ljudi i njihovih udruga. Financiranje njihovih aktivnosti i stipendiranje mladih za poslove nužno potrebne za razvoj jugoistočne Like. Pomoći za uređenje stanova tih mladih ljudi. Za otvorenje automatske četvorostazne kuglane, mjesta za natjecanja u gađanju glinenih golubova, dva teniska terena, dobro opremljene knjižnice, što već može interesirati ovdašnje stanovništvo ili ono buduće. A to buduće stanovništvo neće dovući crkva. Ostat će tek jedan istaknuti spomenik dvojbene arhitektonske vrijednosti. Pust i sam, u funkciji tek za povremenih obilježavanja prastarih bitaka ili vjerskih praznika. Kada ljudi ovdje budu organizirano dolazili autobusima i odlazili čim prije nakon euharistije.

Moglo bi se tim novcima pomoći budućim mjesnim poduzetnicima.  Vulkanizeru, automehaničaru, serviseru poljoprivrednih strojeva. Proizvođaču ekološki visokovrijednih proizvoda kao što su med, likeri, specijaliteti od gljiva ili šumskog voća, sve traženijim artiklima u europskim trgovinama delikatesa. Poljoprivrednike utemljenjem poljoprivredne savjetodavne službe u kojoj bi radili dobro plaćeni stručnjaci usmjeriti na proizvodnju, od kupusa i krumpira mnogo isplativijih malina, lješnjaka ili puževa. Možda pronaći modus u suradnji s nekom financijskom institucijom za ponudu jefitinih i brzih kredita poduzetnicima. Ili čak ovim novcima utemeljiti kakav mali industrijski pogon vezan uz obradu drva ili metala. Zaposliti desetak ljudi, omogućiti im da steknu dovoljno novca koje bi mogli trošiti kod onih drugih lokalnih poduzetnika. Pa neka te institucije i pogoni nose pridjev crkvena ili nešto slično u svom nazivu, ako je nužno.

Treba čuti današnje stanovnike Udbine i okolice. Nećete čuti izraze zadovoljstva i životnog užitka. Teško ćete osjetiti spokojnost i nedostatak tjeskobe od budućnosti u tom kraju. Stvarni povratak života u ove krajeve, djece na ulice i dječja igrališta te smijeha na lica Udbinjana bio bi vrhunski spomenik domoljublju, stvarnoj brizi za pastvu i druge građane.    

...You may say that I'm a dreamer
But I hope that I'm not the only one...

svjetoris @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 20, 2008
Je li uopće Zvonimir Hodak iskazao spremnost da se ispriča Hrvoju Petraču, hoće li mu se ispričati i uopće zbog čega bi se trebao (ili ne bi trebao) ispričati? Medijski prostor prepun je kontradiktornih informacija a javnost kao na iglama očekuje rješenje dvojbi oko isprike.

A kako je to počelo? Čovjeku je ubijena kći u ulazu zgrade gdje žive roditelji. Dogodilo mu se nešto nezamislivo strašno, nešto što nije mogao predvidjeti ni u najgorem košmaru. Ostavimo ovdje sa strane tko je on, tko je ona bila, tko je njegova supruga a njezina majka, čije interese je poslovno zastupao i slično. Ogolimo ovog čovjeka svih funkcija, profesionalnih i društvenih balasta i pokušajmo ga sagledati kao ljudsko biće. Ne znam je li tako, ali mi se čini da ga je u tim trenucima mogao dubinski shvatiti samo drugi čovjek kojem je ubijeno dijete. Mislim da mi svi ostali možemo samo nagađati u kakvom stanju svijesti je on mogao biti. Suočen s prazninom i očajem, polako shvaćajujući nepozivost te smrti.

U takvom stanju salijeću ga novinari s uključenim kamerama i mirkofonima tražeći izjavu. O čemu izjavu i zbog čega? Što suvislo se očekivalo čuti od čovjeka kojem se dogodila tragedija tavke vrste? Dio medija svjesno je očekivao  da Hodak izgovori nešto nesmotreno, što se da fino istaknuti kao izjavu tjedna a drugi dio jednostavno, zbog zahtjeva suvremenog doba, mora slijediti takvu praksu i mehanički zahtijevati izjavu. Pa je u javnost izašla aluzija o Petračevoj uključenosti u ubojstvo. Obitelj Petrač je izrazila nezadovoljstvo. Slijedio je niz izjava i navodih izjava Hodaka o mogućoj isprici, o opovrgavanju da je uopće spominjao ispriku. Ponovno se u jatima s isukanim mikrofonima progoni čovjeka koje je otišao čak na Brač kako bi se uklonio prevelikoj koncentraciji javnog interesa. Pokazalo se, nedovoljno daleko.

S velikom vjerojatnošću otac ili majka ubijenog ili drukčije smrtno nastradalog djeteta izreći će nešto što inače ne bi. Reći će svašta jer su izgubili najvrednije što su imali pa im uobičajene skrupule u tavkim trenucima ne budu ni u peti. 

Uvijek je bilo takvih situacija, ali bi ranije ogorčene tirade roditelja čulo samo nekoliko ljudi, uglavnom članova rodbine ili prijatelja, koji bi pružali podršku u turobnoj atmosferi njihova stana, daleko od javnosti. A danas se takve riječi osude ili ogorčenja šire nevjerojatnom brzinom. A, kao i smrt, neopozive su. Objave se i ostaju trajno zabilježene.

Otac Brit Lapthorne u svojim obraćanjima medijima za vrijeme boravka u Hrvatskoj, dok se tragalo za tijelom njegove kćeri i nakon pronalaska morem uništenog tijela, iskazivao je nezadovoljstvo radom ovdašnje policije što su mu neki kod nas jako zamjerili. A slučaj je veoma sličan kao i ovaj iz prvog dijela posta. Od krajnje potresenog čovjeka, koji još ne shvaća u potpunosti sve razmjere tragedije njegove obitelji, traži se izjava pa se dobije to što se dobije. Nikome na korist.

Ne treba se opravdavati time da ti ljudi žele davati izjave. Ako i žele, trebalo bi im onemogućiti ispunjenje te želje.

I još jedan detalj u ovom nizu, mnogo manje tragičan. Neko trogodišnje dijete se išetalo iz sisačke bolnice noću i hodalo boso ulicama u pidžamici a da nitko od bolničkog osoblja to nije primijetio. Dijete je ugledao prolaznik, obavijestio policiju koja je dijete vratila u bolnicu. Prilog o slučaju na HTV-ovu središnjem dnevniku. Unezvjerena majka jutro nakon izlazi iz bolnice a HTV-ova ekipa je pita za izjavu. Ljudi, kakvu izjavu i zbog čega bi ta žena vama trebala dati? Novinarka majku, koja nastavlja šutke gledajući ravno pred sebe, višekratno je oštrim tonom pozvala na davanje izjave. Nakon što je odustala, uz ženu se nastavlja kretati snimatelj koji uporno snima njezino lice još nekoliko koraka. Pretpostavljam da je to bila novinarsko-urednička osuda i osveta njezinoj šutnji. A da je žena nešto rekla, što bi to bilo? Na kraju, dijete joj je i dalje prinuđeno ostati u istoj bolnici. 

svjetoris @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 19, 2008
Zar bi se sad još trebali čuditi ponašanju ngometaša Dine Drpića? Niti jedan javni medij kod nas nije propustio objaviti vijest o Drpićevu ekscesu s policijom. Neke od dnevnih novina tu vijest su pogurnule desetke stranica naprijed od prirodnog ležišta takve vijesti, rubrike crne kronike. Pa je vijest došla na prvih nekoliko stranica, namijenjenih najvažnijim političkim događajima, događajima bitnim za cijelu zemlju ili nekim posebno skandaloznim događajima koji ne pripadaju ni jednoj od prve dvije skupine. Ispada da bi taj momak i njegovi ispadi trebali zanimati cijelu zemlju.

A što je to, za momke njegova kalibra, neobično učinio? Razgovarao u vožnji mobitelom, prebrzo i agresivno vozio ili se podcjenjujući ponašao prema policajcima koji su ga zaustavili? Zar to nisu uobičajene manire tog soja?

Podcjenjujući se odnosio prema policajcima, bio grub (tako tvrdi većina medija oslanjajući se na neslužbene informacije) jer dobro zna da to može činiti. Naravno da mu se zbog toga neće dogoditi ništa zbog čega bi se kasnije sramio ili bio moralno diskreditiran. Eto, tek to veoma kratkotrajno privođenje vjerojatno uzrokovano presingom na policajce da revnosnije obavljaju svoj posao na svim razinama. Možda mu sud propiše neku prekršajnu novčanu kaznu, koju će namiriti manjim dijelom jedne premije za nastup na gostovanju u Sesvetama. I to je to.

 Drpić "kao takav" (nije riječ samo o njemu, ovdje je ime postalo simbol za slične), proizeden je publiciranjem njegova izvanprofesionalni života po medijima u svakoj prigodi te revnosnim masovnim gutanjem takva medijskog sadržaja. Produciranjem bez temelja i realnog razloga predstavljen je kao netko bitan. Pa se i čovjek tako počeo osjećati. Takvim ga vide i policajci. Jer da ga ne vide takvim, čitali bi za par dana njegovu ispovijest o tome kako su ga pretukli u sobi za zadržavanje a on bi mahao otpusnim pismom sa hitnog trakta i objektivu fotoaparata izlagao svoja leđa s nekoliko duguljastih modrica.

A u biti je riječ o solidnom ali ne spektakularno kvalitetnom nogometašu. Da se njegova popularnost gradi isključivo na njegovim nogometnim kvalitetama, u medijima ne bi dobijao više pažnje od Bojana Vručine. Zbog toga i postoje prečice do mjesta gdje se u kosu hvata zvjezdani prah nošen vjetrom. Pa se gubi nužnost da se o sportašima piše samo na stranicama sporta. Ne slučajno, rubrike "jet-set-glam-redkarpet" koje okupljaju aspirante za nositelje par zrnaca zvjezdanog praha sve su deblje. Treba pokrivati sve više ljudskih aktivnosti i osigurati prostor za sve više prebjega s drugih područja. Fotografa koji shvate da će više za sebe napraviti jednim pojavljivanjem u opskurnoj tv emisiji nego s tisuću škljocaja, pjevača koji nedostatak glasa i pjesama nadoknađuju slutnjama "afere" s ovom-onom, poduzetnika bizarnog habitusa i gesta. A prostora treba i za one koji ne mogu ni biti prebjezi jer se pojavljuju niotkuda i izvan tih rubrika ni ne postoje.

Da, ali je zato Luku Modrića ili Eduarda teško zamisliti kako vrijeđaju policajca koji ih zaustavi zbog prometnog prekršaja. Nije lako zamisliti ni Fabijana Šovagovića kako telefonski dogovara "slučajni" dolazak hrvatskih kvazipaparazza na neki party gdje će Šovagović biti u "kontroverznom društvu" što vapi za odgovarajućom medijskom pažnjom boje jaglaca. Kako si predočiti kako Krešo Golik i Zvonimir Berković pokušavaju skrenuti pažnju na svoje filmove pomalo isforsiranim pričama po svim novinama o svojim pijanstvima ili drugim porocima? Helga Vlahović ili Jasmina Nikić (za mlađe, to su tv voditeljice i spikerice starije generacije koje su suvereno vladale stranim jezicima, imale za današnja gledišta nevjerojatno gospodsko držanje bez prenemaganja a koristile najčišći i najkvalitetniji hrvatski jezik) kako e-mailom anonimno medijima šalju fotografije svojih golih grudi koje su same uradile, što je jasno, bomba za naslovnicu novog broja "Trash" magazina?

Da, ali zato više nema ni Fabijana, ni Kreše, ni Zvonimira. Aktivno nema ni Helge niti Jasmine niti ijedne slične a Eduardo i Luka su za duže vrijeme napustili ove prostore. Pa se moramo snalaziti s ovim što nam je na raspolaganju.
svjetoris @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
33125
Index.hr
Nema zapisa.